Jedan od gorih osjećaja je kada provedeš najboljih sedam dana u svojemu životu i onda se moraš vratiti kući, staroj rutini, školi i obavavezama! Sjediš u busu, čekaš da krene, zabuljiš se kroz prozor razmišljajući kako bi bilo dobro da možeš zaustaviti vrijeme, ili barem trenutak, i zapamtiti to veselje i ushit koje si doživio kroz cijeli tjedan. Ajme kako mi fali! Sve, ljudi koji su mi tamo bili susjedi, s kojima sam djelila sobu i navikla se na njih, skijanje, plesanje u bajti, i na večernjim koncertima, odlasci na after partije... Bilo je toga na pretek! Pamtiti ću to putovanje zauvijek, i već s nestrpljenjem čekam slijedeću godinu, a ova tek što je počela! Hahah. Svakome tko može bih preporučila da ide. :)
Ako ništa , barem mogu reći da mi je 2013.godina vro uspješno započela, i nadam se da će takva i ostati. Puna ljubavi, i veselja, bezbolna što se škole, i obaveza tiče. Malo me puca optimizam, ali u svakom slučaju bolje to nego depresija. Hahah.
Nadam se da su vam svima praznici dobro prošli kao i meni, i želim vam uspješan početak školske godine! Pozdrav od mene :*
komentiraj, 16

Za početak, želim vam svima sretnu novu godinu, puno zdravlja, ljubavi i svega što poželite! Doduše s malim zakašnjenjem, ali bolje ikad nego nikad. ;) Kako ste ju proslavili? Meni je bilo super, s društvom, i jednim posebnim dečkom, ali eto sad trpim poslijedice, prehlađena sam i grlo me ubija, hahah. Nekako u zadnje vrijeme nemam previše inspiracije za pisanje, ali htjela sam napisati jedan post, čisto ovako, povodom nove godine. Nadam se da će mi 2013. biti bolja od 2012., iako sam malo skeptična, tako ne volim broj 13. Hahahaha. Planiram se potruditi, biti bolja u školi, manje lijena, zrelija... Poboljšati se kao osoba...Eto, to je moja novogodišnja odluka :) Nadam se da ćete svi vi ispuniti svoje ako ih imate. Sutra odoh u Francusku na skijanje, možda se javm s nekim postom kako je bilo! Pozdrav, za sada, od mene! :*
komentiraj, 6

Baš kao hladna oluja…
Opet sam si dopustila da mi tvoj pokret, riječ ponovo uliju nadu.
Opet sam povjerovala tvojem lažnom pogledu, i nimalo iskrenijem osmjehu s kraja hodnika.
Nova oluja starih osjećaja za ništa, a taman sam ih zaključala najdublje što sam uspjela. Hladnoća…
Čudim se, beskrajno se čudim sama sebi kako nikada to na vrijeme ne predvidim, već sam trebala naučiti. Kada ću se napokon ostaviti onoga što očito ne može biti moje.
Kaos.
Katastrofa.
Možda bi sve bilo lakše da se mogu pretvoriti u ledenu kraljicu, odmjerenu, nedodirljivu, bitch.
Možda, samo možda bi mi te tvoje riječi značile onoliko malo kao i tebi.
Ovako, pogodi me kad se najmanje nadam.
Neka glupa riječ..
Pustupak.
Premlada kažeš?!
A, nije te ta sitnica zvana godište spriječila da se poigraš sa mnom, i šapućeš mi besmislice u inat hladnoj buri koja nas je okruživala.
Šteta, još jučer sam bila tako sretna i ponosna na tebe, na nas!
I tako sam lijepo posložila planove i događaje , strateški ih smjestila u mislila, sanjareći što bi sve moglo biti, dok je vani padao snijeg. Razmjestila ih u zbrci pod:

Važno, manje važno, posve nevažno...

A onda, tvoje riječi, sivilo, suzno, otužno…
I opet se ispremještalo!
Kakvu to moć imaš da doneseš oluju u moj život, a ja samo želim malo slobodnog mjesta u tvom srcu! Ledenom!

Želje…
Stvarnost.
Mogućnosti.
Ništa.



komentiraj, 16

Stajala je na kiši, sama. Velike, hladne kapi, klizile su joj niz lice. Pomislila je kako bi bilo lijepo da mogu isprati svu bol i emocije, odnjeti ih sa sobom, da ih više ne mora osjećati. Promatrala je svijet oko sebe, obris grada u daljini obavijen maglom, sivilo jesenjeg jutra, izgubila se u svakom detalju, zaboravljajući na sve brige koje su je mučile. Bila je pomalo umorna... Umorna od ljudi koji su je povrijeđivali, od obaveza i dosadnog svakidašnjeg života, kojem nikako nije mogla pobjeći. Željela je uzbuđenje, nešto novo, avanturu. Znate ono, ono što se događa samo u knjigama i filmovima. Kada bi barem mogla upoznati nekog novog. Nekoga ko ju neće ostaviti samu kao svi ostali do sada... Nadala se da će biti bolje. Vjerovala je u bolje sutra, trudila se zadržati optimizam. Iako bi se na kraju dana sve vratilo na isto, i ona bi ostala sama, nije se dala tako lako slomiti. Čvrsto je odlučila da će uspjeti. Ostvarit će svoje ciljeve, i neće dopustiti nikome i ničemu da ju sprječi.
komentiraj, 4

Nemoj je pustiti da ode jer falit će ti ona znaš. Falit će ti njezina ne savršenost, sve one stvari koje su ti išle na živce, zadirkivanja, nadimci koje ti je davala, i kako se uporno ispravljala kada ste se dopisivali. Falit će ti način na koji ste se ljubili, i kako je gubila ravnotežu jer si toliko viši od nje. Falit će ti vaši dugi razgovori na koje si trošio sate sna, a i oni periodi kada ste bili skupa, a uopće niste razgovarali. Sitnice će te podsjećati na nju, kada čuješ neku ljubavnu pjesmu, ili prošetaš mjestima na kojima ste znali sjediti satima, i uopće si ne dosaditi. Falit će ti čak i vrijeme kada se ljutila na tebe, jer si znao da će je proći i da će sve biti po starom. Ako je izgubiš, kome ćeš se povjeravati, prepričavati događaje, i s kime ćeš moći voditi otvorene razgovore koje možeš s njom? Falit će ti miris njenog parfema, i činjenica da ga je stavljala upravo zbog tebe. Činjenica je da je ona komplicirana, i da bi ti vjerojatno bilo bolje bez nje, ali ona te voli. Možda ni ne znaš koliko. Ne znaš koliko je puta plakala zbog tebe, i koliko se puta grizla zbog svega što je bilo, ili nije bilo. Ne znaš koliko snažan utjecaj imaš na nju, i što bi ona sve zbog tebe napravila, gazila ponos i riskirala da bude povrijeđena. Možeš naći bolju, ali pitanje je dal će te ikoja druga moći voljeti koliko te voli ona. Vjeruj mi na riječ.



komentiraj, 6

Zvuk ritma kišnih kapi dok se slijevaju lagano odškrinutim prozorom, unosio je dašak svježine u mračnu sobu. Za stolom u kutu, sjedila je djevojka... Oči su joj se već sklapale od umora, ali ipak nije mogla spavati. Trudila se pisati, pronaći inspiraciju malim stvarima, u mirisu jeseni kojeg je donosio lagani povjetarac, mjesečini, i samoj tišini, no misli su joj bježale jedino k njemu. Prazan kauč, krevet, polu ispijena šalica kave na stolu, ma sve ju je podsjećalo na to da je sama, a vrijeme, ni ono joj nije bilo prijatelj. Toliko joj je sporo prolazilo, imala je osjećaj da jutro nikada neće svanuti. Svakoj njezinoj priči, i pjesmi on je bio tema, čak i onda kada ona to nije htjela. Mogla je izbrisati njegov broj, mogla se rješiti njegovih stvari, ali nikako se nije mogla rješiti svih uspomena, i slika iz svojih misli, koje joj je ostavio. No nije to ni htjela. Htjela je da ih se može sjećati sa smješkom na licu, i da joj prestanu donositi bol. Zgužvala je, i bacila još jedan list papira, te krenula ispočetka. Odlučna u namjeri da će nešto promijeniti... da joj ova noć neće biti još jedna od onih mnogih proplakanih, i ne prospavanih. Poželjela je sve svoje snažne osjećaje pretvoriti u riječi i ostaviti ih u toj bilježnici, daleko od srca, gdje joj više neće smetati da pronađe mir, i oslobodi put sreći. Ona je znala da će joj to i uspijeti. Možda ne danas, možda ne niti sutra ili ovaj mjesec, ali na poslijetku će joj se želja ostvariti.



komentiraj, 5

Prošli su mjseci od kad sam ga poslijednji put vidjela. I prestala sam misliti o njemu, bilo mi je dobro. Do danas. Pojavio se, samo tako neočekivano, na odredištu jednog školskog izleta, mojeg školskog izleta. On, i cijela njegova ekipa. Išla sam prošetati s prijateljicom, i nebih ih ni primjetila da me nisu zazvali. Progovorili smo par riječi. To je u meni probudilo neku ljutnju, vratilo mi je sjećanja. Poželjeh mu sve istresti u facu. Reći mu kako me je povrijedilo to što se igrao s mojim osjećajima, što mi je davao lažne nade, i zavlačio me. Ponašao se prema meni kao prema nekom derištu bez osjećaja, jer sam mlađa od njega, a čak ne toliko puno. Poželjeh mu reći koliko je boljelo, poželjeh mu vratiti za sve suze koje isplakala, i noći koje nisam oka sklopila. Sve to, da bi me na kraju odbacio, uz najjadnije objašnjenje koje je mogao smisliti, i potpuno me isključio iz života kao da nikada ničega nije ni bilo. Htjela sam mu reći koliko sam ljuta na sebe što sam dopustila da mi to napravi, što sam dopustila da netko ima toliku moć nadamnom, i što me njegova pojava još uvijek može dotaknuti. Naposlijetku, ljuta sam i sto je dopustio da ga vidim. Dopustio je da mi se otvore stare rane. Poželjeh mu da osjeti barem dio te boli koju mi je prouzročio, pa možda i shvati jednog dana. Možda ću onda dobiti nekakav kraj, zatvoriti to poglavlje i napokon moći krenuti dalje.
komentiraj, 9

Baš je nekako depresivno ovo razdoblje, kada svi odu iz tog mjesta koje ti je po ljeti postalo dom. Zahladni, sam si, i sve ono što te prije radovalo sada budi nostalgiju, i tugu, jer znaš da je gotovo. Nema više izležavanja na plaži svaki dan, s najdražim :), nema glupiranja, obilaženja fešti... Moram se vratiti kući, svakodnevnoj, dosadnoj rutini, školi, pomiriti se s tim da neke ljude neću vidjeti do slijedeće godine. Teško je to. Teško je kada si toliko daleko od osobe koju voliš, i kada zaboraviš kako je to biti sretan bez nje. Ne možeš misliti na ništa drugo iako se trudiš, jer te svaka sitnica podsjeća na vrijeme koje ste proveli skupa. Nije fer, ubija me činjenica da ne mogu biti s njim kad god poželim, i da ga ne mogu nazvati da se nađemo kada mi nedostaje... Voljela bih da je jednom, barem jednom nešto u mojem životu jednostavno, i lako. Jedino što mi preostaje je ići dalje... Živjeti...



komentiraj, 3

Legla je na palubu njihove barčice, dopuštajući vrelim zrakama sunca da joj miluju kožu. Osjećala je povjetarac u svojoj kosi iako je u borbi s vrućinom ljetnog dana bio bezuspješan. Pogled joj je padao s vedrog plavog neba, na blistavu površinu mora čiju bi mirnoću tu i tamo poremetio pokoji valić. Miris mora, sol na koži pridonosio je njenom dobrom raspoloženju. Zvuk motora postao joj je toliko rutinski da ga više nije niti primjećivala, a glasovi, buka i užurbanost svakodnevnog života činili su se dalekima, kao iz nekog drugog vremena. Napokon se osjećala bezbrižno i sretno, kao da joj više apsolutno ništa ne nedostaje. Sve brige koje je možda i imala činile su se jednostavne i prolazne. Ugledala je ptičicu, i svojim plavim očima pratila njezin let. Divila se njezinoj slobodi i shvatila da se ona upravo tako, napokon, osjeća. Uspjela je... Osjećala se slobodno....


javascript:%20void(0);
komentiraj, 8

Sjedeći za svojim stolom, odlučila je pisati. U svakoj njezinoj riječi bio je dašak njega, još uvijek, on joj je bio tema. Kako i nebi kada je toliko dugo bio dijelom njezinog života? Voljela ga je, nije ga mogla toliko brzo zaboraviti, bez obzira na sve. Ona mu je oprostila, no nije bila sigurna može li oprostiti sebi. Bojala se, nebi li ga nakon svega kada bi joj prišao, dočekala raširenih ruku. Zbog njega je gazila svoj ponos, dopustila mu je da ju iskorištava, i nije htjela učiniti istu pogrešku vjerujući da se promijenio... Ostavila je olovku, presavila papir i bacila ga. Čvrsto je odlučila da je to njezin zadnji tekst posvećen njemu. Ustala je i ugasila svjetlo. Te je noći napokon zaspala sretna. Zaspala je s jedinom mišlju kako je pred njom dugo, dugo ljeto...a svako ljeto, ima svoju priču :)




komentiraj, 7